Gužva, žamor, crkvena zvona, dječji smijeh… Na Bistrici smo. Uz tradicionalnu svetu misu, molitvu i obiteljsko druženje uz odojak i ćevape, mora se zastati na jednom od brojnih štandova i kupiti barem neki suvenir. „Ako ste bili na Bistrici, a niste kupili medenjake ili licitar, to je kao da nigdje niste ni bili”, znali su reći naši stari. Ići na proštenje u Mariju Bistricu poseban je doživljaj, putovanje i stvaranje lijepih uspomena. Marija Bistrica kolijevka je tradicijskih zanata. Medičarsko-svjećarski obrt Zozoly najstarija je živuća licitarska radionica u Hrvatskoj, a datira još iz 1882. godine. Čari ovog zanata, čije je umijeće izrade upisano na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine, otkrila nam je njezina vlasnica Vlasta Hubicki, nekadašnja zagorska županica.
Licitarski zanat čija su srčeka opčinila svijet opstao je i živ je zahvaljujući upornosti i predanosti obitelji Zozoly te jedinom pravom putu – nasljeđu s koljena na koljeno.
“Moj je pradjed u ono vrijeme došao u Mariju Bistricu i izučio zanat. Kad se osamostalio i postao majstor, otvorio je svoj posao. A gdje drugdje nego na prošteništima? U ono vrijeme nije bilo konditorske industrije, slatkiša ni keksa, i licitari su činili veliki dio proštenja”, ispričala je Hubicki.
“Nakon pradjeda je nastavio moj djed, nakon djeda baka, nakon bake majka, a nakon majke došao je red na mene. To vam je kao ona priča kad su ‘čupali repu’… Tako smo mi još uvijek aktivna obrtnička radionica – izrađujemo licitare, licitarska srca, pečemo medenjake, prodajemo svijeće i živimo u Mariji Bistrici!”, ističe Hubicki.
Licitari se rade od potpuno prirodnih sastojaka. Osnovnu smjesu čine brašno, voda i šećer, a u tijesto se često dodaje i med kako bi kolač dobio prepoznatljiv okus i miris. Izrada se sastoji od nekoliko koraka. Tijesto se ručno utiskuje u posebne kalupe (često izrađene od drva ili metala) kako bi dobilo željeni oblik, poput srca, potkove ili bebe. Suhi licitari se umaču u otopinu obojene jestive želatine, najčešće u žarku crvenu boju. Kada se boja osuši, licitari se ručno oslikavaju bijelom smjesom od šećera i bjelanjka te im se često dodaju ogledalca ili šarene sličice. Budući da se prave isključivo od jestivih sastojaka, licitari su jestivi, ali se danas uglavnom koriste kao ukrasi i tradicionalni hrvatski suveniri.
Svaki obrt daje svoj vlastiti pečat. Gospođa Vlasta se prisjeća da je njoj djed ukrašavao naranče, a izrađivati licitare naučile su je baka i mama. No, tada nije bila sigurna da će nastaviti obrt. Završila je stoga veterinu, radila kao veterinarka, a onda nastavila voditi obrt sa željom da ta licitarija opstane. Danas je jako zadovoljna jer se u obrtu Zozoly izrađuju prekrasni licitari, a ponosna je i na svoje djelatnice koje su uspješno svladale majstorske vještine.
“Najveća tajna ovog zanata je da ga morate voljeti. Ljepše je ljubav iskazati licitarskim srcem nego SMS-om”, poručuje Hubicki. Zato su licitarska srca dio svakog slavlja: krštenja, vjenčanja, rođendana, imendana… Na licitarska srca pišu se imena mladenaca i slavljenika te su ona aktivni sudionici slavljenja života.
Iako ti tradicijski obrti polako nestaju, mi smo ti koji ih trebamo podržavati. Poklanjanje licitarskog srca tradicionalan je način na koji mladić iskazuje ljubav i privrženost djevojci, uz poruku: “Darujem ti svoje srce”. Zato, kad vas put nanese do Marije Bistrice, ne zaboravite kupiti licitarsko srčeko s ogledalcem. I ako u kutu tog ogledala ugledate oko svog kavalira – to je znak da ćete se do Božića sigurno udati.
