Sutra je blagdan sv. Barbare, zaštitnice rudara. Rudarstvo u Hrvatskom zagorju ima dugu tradiciju, a najznačajniji rudnici nalazili su se u mjestima Radoboj, Konjščina, Pregrada, Krapina, Ivanec i Golubovec. Ove se godine obilježava punih 150 godina od početka rudarske djelatnosti u Starom Golubovcu. Tim povodom u sklopu proslave Dana općine Lobor otvorena je izložba na kojoj su prikazani stari rudarski predmeti, fotografije i dokumenti – sjećanje na jednu bogatu rudarsku povijest ovog kraja. Izložbu su organizirali HPD Pusti Lobor u suradnji s Loborskim ekološkim društvom, a pod pokroviteljstvom Općine Lobor. U nastavku vam donosimo priču o rudarstvu u Starom Golubovcu, životu rudaru i razvoju samog mjesta. Zato smo se uputili u to malo nekad rudarsko mjesto mrkog ugljena i razgovarali s ljudima koji se trude da se ova bogata povijest ne pozabi.

Crni kamen i prva kopanja

Damir Androić je tajnik HPD-a Pusti Lobor i potpredsjednik ivanečke Speleološke udruge Kraševski zviri, koji je stvarno potrudio, istražio i dokumentirao sve o bogatoj povijesti rudarenja u ovom kraju. „Stari Golubovec, malo selo u Hrvatskom zagorju, u općini Lobor okruženo je sa svih strana Ivančicom, pitoreskno mjesto za koje se smatra da su prvi doseljenici potekli iz Stubičkog Golubovca nakon Seljačke bune. I dok su oni tu krčili i obrađivali zemlju, naišli su na neki crni kamen. Javili su župniku koji je bio tada najpismeniji u mjestu, on je javio geolozima iz Zagreba i Varaždina i tako su počela prva istraživanja”, ispričao je Androić. Prva istraživanja počela su 1865., a početna iskapanja 1875. godine., kao i u Novom Golubovcu. Prve tone ugljena iskopane su 1876. a kopanje je bilo površinsko bez zaštite i mehanizacije.  Puno se vlasnika izmjenjivalo, od domaćih do stranih. Bili su to i Mađari i Belgijanci koji su prvi napravili prugu 1899. uskotačna pruga na relaciji duga 5 km između S. I Novog Golubovca.

Među prvim vlasnicima bila su Rajneš i mađarska barunica. Godine 1877. osnovano je prvo dioničko društvo Golubovečko rudokopje svetlog ugljena, 1895. dioničar postaje A. Hirschman, trgovac iz Čakovca, a nakon njega kao dioničari dolaze Mađari pa ih smjenjuju Belgijanci itd. Stečajni sud u Zagrebu od 7. rujna 1909.. zabilježuje da je nad imovinom Golubovečkih rudnika d. d. proglašen stečaj. Dioničari se međusobno tuže, rudari su radili u teškim uvjetima u rovovima, ventilacije kao i plaća nije bilo pa je dolazilo do pobuna i neorganiziranih štrajkova. Nakon odlaska vlasnika rudari su ostali bez plaća za 5 mjeseci. Od tog vremena smjenjuje se desetak novih vlasnika, baruni, veleposjednici… Sve do godine 1918. rudnik u Starom Golubovcu praktički nije radio Te godine dolaze novi vlasnici koji se svakih par godina mijenjaju. Za vrijeme NDH osniva se tzv. „Sektor Golubovečkih rudnika“, a nakon rata rudnici postaju općenarodno vlasništvo. 1946. se osniva poduzeće „Golubovečki rudnici“ koje radi sve do prestanka eksploatacije 1971.

Štrajkovi 

Bilo je i štrajkova zbog loših uvjeta rada i niskih nadnica, 1920. Jedan je trajao tri mjeseca i donio rezultate: veće rudarske nadnice, besplatan karabid, koga su prije sami morali kupovati, pravo na besplatan alat, prvi maj slavit će se kao radnički praznik, rad nedjeljom i praznikom plaćat će se 100%. Poslodavci se nisu dugo toga pridržavali. Kasnije je sve opet pošlo po starom. Primjera radi, u susjednom rudniku u Radoboju 1938. godine podzemni štrajk rudara trajao je 52 dana. U vrijeme Svjetske krize 1929, – 1930. rudnik je opet zatvoren i tada je počela masovna migracija rudara trbuhom za kruhom. „Ugljen se na početku prevozio konjskim zapregama do Zlatara, Lepoglave i Ivanca. Bio je to težak i neisplativ transport. Uskotračna štrekica između Starog i Novog Golubovca uspostavljena je 1899. Sredinom 1960-tih štrekica je ukinuta te se dalje prijevoz odvijao kamionima”, priča Damir Androić.

Golubovečki ugljen jedan od najboljih

Život rudara bio je težak. Po sat i dva hodali su pješice zimi i ljeti na posao, odradili 8 sati i opet toliko pješačili doma. Gladni i žedni. „Radilo se u tri smjene, a osim rudara hunte u rovu vukli su konji te električna vitla. Milan je bio najjači i najposlušniji konj, Murat najmudriji, brojao je hunte te se ritao i grizao ako su mu natovarili više… Mrki, sjajni, visokokaloričan golubovečki ugljen najviše je bio tražen u industriji, naročito u onoj gdje je za proces proizvodnje potrebna velika količina kaloričnosti. Smatralo se da je golubovečki ugljen jedan od najboljih za potrebe jugoslavenskih željeznica pa je i željeznica veliki potrošač ovog ugljena”, kaže Androić. Tih 50-ih godina rudnik je najbolje poslovao, u oba rudnika u S. I N. Golubovca tada je radilo oko 1300 ljudi. Tih godina se i najviše kopalo od 90 do 100 tisuća tona ugljena godište. U Starom Golubovcu u to je vrijeme živjelo 600 ljudi, prema posljednjem popisu 2021. godine živi 120, danas i manje, nastavlja naš sugovornik.

Nesreće

Nažalost, u rudniku su se događale i nesreće. „U velikoj nesreći u eksploziji metana 1951. godine poginulo je sedam rudara. Zadnja nesreća zabilježena je 1965.g kada je rudara priklještio hunt u rovu. Osim zvukova sirene za uzbunu i čete za spašavanje, život su rudarima često spašavale podgane (štakori), koje su rudarima znale pojesti gablece, ali upozoravale na urušavanje ili vodu, govori naš sugovornik.

Život iznad rova

Rudnik je bio glavni izvor prihoda za mnoge porodice. Kakav je bi život iznad rova? U to vrijeme u Golubovcu je vladao bogat društveni život. U velikoj dvorani zvanoj („Feljescimer” –verlesen –prozivati) u kojoj su se vršile prozivke rudara prije odlaska u „okna”, održavale su se i zabave i amaterske predstave te prikazivali razni filmovi na televizoru koji je došao oko 1960 godine, a financiran je od rudarskih plaća. Imali su i kupalo koje su jednom tjedno mogli koristiti i mještani okolnih naselja. Krčma „Rudaru” je služila za opuštanje nakon napornog rada u dubokim oknima rudnika. U danas potpuno oronuloj zgradi, pored krčme, jedno vrijeme su bile mesnica i pekara, opisuje Androić te zaključuje kako je rudnik bio svojevrsni centar svih događanja za žitelje ovog kraja. U državnom vlasništvu pod nazivom „Golubovečki ugljenokopi“ rudnik je zatvoren zbog neekonomične i skupe eksploatacije ugljena, jer su zalihe bile na velikim dubinama, a oprema zastarjela te su prevladale dizel lokomotive. Sanacija rudnika započela je 1968, a službeno je zatvoren 1971. godine. Zatvaranjem rudnika mnogo je ljudi ostalo bez posla, a mnogi su prijevremeno umirovljeni. Ležište se uglavnom može smatrati iscrpljenim

Rudarica Danica

Sela u okolici čuvaju sjećanje na rudarske dane. Svaka kuća ima je barem jednog rudara, a radile su i žene. Rudarica je bila i Danica Labaš, koja danas ima 91 godinu. „Imala sam oko 14 let, kad sam počela raditi, ja sam radila vani. Kad sam došla, odmah su mi dali veliku lopatu. Bilo mi je teško, kasnije sam vozila mali „tramvaj”. Suprug mi je bil ložač rajže (lokomotive). Čujte, mučili smo se, ali bili zadovoljni i jedan drugoga poštivali. Bolje nek denes”, ispričala nam je Danica, koja se sjeća lijepih zabava i plesnih večeri u Feljescimeru. Kad su se kupale u kupatilu, dečki su se pentrali na lojtrice, i škicali unutra. Pamćenje je dobro služi, i detaljno je pojasnila kaj znači rajža (lokomotiva), hunta (vagoni), kible (kiper vagone)…

Muzejska zbirka

Božidar Labaš predsjednik je Loborskog ekološkog društva , također je aktivno uključen da se ovo tradicija ne pozabi. Kaže kako je cilj u budućnosti napraviti i muzejsku zbirka u društvenom Domu u Starom Golubovcu kao trajnu uspomenu rudarenje u ovom kraju. U toj cijeloj priči veliku ulogu ima Dragutin Labaš, profesor u mirovini, koji živi u Varaždinu, a rodom je iz Starog Golubovca, koji je prikupio veliki broj fotografija za izložbu. Njegova obitelj, kao i mnoge druge u tom području, ima duboke korijene u rudarskoj povijesti, a uspomene na to razdoblje se ponosno čuvaju. Aktivan je u očuvanju sjećanja na rudarsku baštinu, sudjelujući u izložbama i pišući članke o toj temi. Sjećanje na rudarsku prošlost Zagorja čuva se u muzejima, ali i u srcu dok god ima ljudi koji to mogu prenijeti mladim naraštajima, Svim živućim rudarima koji su radili ovaj težak i opasan posao veliki pozdrav, čestitamo im blagdan njihove zaštitnice sv. Barbare, uz tradicionalni rudarski pozdrav Sretno!